Vatrogasnoj zajednici Krapinsko-zagorske županije sve se više osjeća porast broja djevojaka i žena u društvima. Jedna od neizbježnih pojava u zagorskom vatrogastvu je svakako Gabrijela Klarić iz Mača. U vatrogastvu je od 1975. godine, kada postaje članom DVD-a Zlatar. Tada je imala 14 godina. Već s 15 godina sudjeluje u natjecanjima u sastavu ženske A ekipe istoga društva. U DVD-u Zlatar prošla je sva osposobljavanja, što znači za vatrogasca, vatrogasnog dočasnika, časnika, i kako sama kaže tamo je «doslovce odrastala u domu». Gabrijela Klarić rođena je u okolici Zlatara, u kojem se i danas osjeća veliki utjecaj vatrogasaca na cjelokupno stanovništvo. Ona je nakon udaje i preseljenja u Mače, mjesto nedaleko rođenja, još uvijek vezana uz taj grad i njihovo društvo i pomaže im u radu, posebno s mladeži. G. Klarić po zanimanju je medicinska sestra zaposlena u Domu Loborgrad, majka troje već odrasle djece i obožava klasičnu glazbu. Danas je zapovjednica, članica županijskog Odbora za mladež, predavač na tečajevima i vatrogasni sudac. Bilo je to nekoliko povoda za razgovor s jednom vrlo aktivnom ženom u vatrogastvu u Hrvatskom zagorju.
Red, rad i disciplina
Vatrogasni vjesnik: Kako se jedna žena odlučila uključiti u ovo zanimanje koje u ovom kraju pretežno slovi kao muško?
Gabrijela Klarić: To meni nije čudno. Ja sam potekla iz obitelji u kojoj je vatrogastvo jedna obiteljska tradicija. Naime, tata, stric i oba brata su aktivno uključeni u vatrogasna društva, a tu su tradiciju prenijeli i na svoju djecu. Godine 1993. učlanjujem se u DVD Mače, gdje živim od 1984. godine, a 1995. počinjem voditi mladež s kojima idem na natjecanja. Tu sam i član Upravnog odbora. Godine 2005. izabrana sam i za zapovjednicu DVD-a Mače i od tada radim sa svim odjeljenjima. U to se vrijeme u tom DVD-u nije radilo na stručnom osposobljavanju i omasovljenju onako kako se trebalo, nije se dovoljno vježbalo s operativom ili za natjecanja. Danas se kod mene zna – red, rad i disciplina. Malo je ispočetka bilo ono znate «došla nam je žena», no to se vrlo brzo promijenilo, jer bila sam uporna, a moje znanje i mogućnosti te volja za tim zvanjem uvjerili su i sve muške članove da možemo uspjeti zajednički radom. Vrlo brzo sam krenula u sustavno osposobljavanje mladih ljudi, od kojih je 10 sada u operativnoj postrojbi, svi osposobljeni i liječnički pregledani. 2004. krenula sam s dva tečaja paralelno, za zvanje vatrogasac i vatrogasnog tehničara s posebnim predavačima, jer u DVD-u Mače više od 10 godina nije bilo nikakvog osposobljavanja. Za godinu dana dečki koji su položili za vatrogasca, polagali su i za klasu, a istovremeno i za dočasnike.
V.V.: U tri i pol godine Gabrijela Klarić, kako sama kaže, «stesala» je 5 vatrogasaca, 7 vatrogasaca 1. klase, 17 dočasnika i 6 dočasnika 1. klase, također, a tu su i dva vatrogasca koja su svladala tečaj sa dišnim spravama. Njihov prosjek godina je 24, dakle sve mladi ljudi. Gabrijela Klarić također je u Odboru za vatrogasnu mladež Krapinsko-zagorske županije. Zanimalo nas je kako Gabrijela vidi djecu i mladež u odnosu na ono vrijeme kad je ona prvi puta pristupila vatrogastvu i danas.
G.K.: Mislim da u našoj vatrogasnoj zajednici u Zagorju situacija što se tiče mladeži zadovoljavajuća, pa čak i više od toga, jer u svim se zagorskim društvima radi s djecom, posebno sa djecom od 6 do 12 godina. Upravo se to vidjelo na Županijskom natjecanju u Mihovljanu, posebno na omasovljavanju, a i mi u Od-boru za mladež tu imamo veliku zaslugu. Mi smo se podijeli unutar Odbora i obilazimo društva i radimo na tome da ta djeca i ostanu u društvima. Prije desetak, dvanaestak godina bilo je svega par ekipa na natjecanjima i osjećala se određena stagnacija, a prošle godine na Županijskom natjecanju je konkurencija među mladeži bila izuzetno jaka. Samo na tom natjecanju bilo je 20 muških ekipa, a također i dosta ženskih. Samim time, mislim da je budućnost vatrogastva u Zagorju osigurana.
V.V: Jedno od zanimljivih razmišljanja je svakako usporedba vatrogastva u Zagorju prije ratnih godina i nakonustrojavanja zagorske zajednice. Što mislite o tome?
G.K.: Razlika između ondašnjeg i današnjeg vatrogastva po meni je entuzijazam za to zvanje kojeg smo u to vrijeme mi mladi imali. Također, nekad se našlo puno više vremena za taj posao, a isto tako više nema tolikih druženja kao onda. Tu je danas svakodnevna strka za poslom, obiteljske obaveze, a isto tako primjećujem naše se zvanje više možda poštivalo nego danas.
V.V.: Danas ste vrlo uspješna i poštovana zapovjednica DVD-a Mače, koje također bilježi odlične rezultate na natjecanjima, posebno mladež. Rijedak je to primjer kako se u kratkom vremenu, mada 10 ili 12 godina nije malo, uspješno može prikupiti mladež, ženska i muška te ih kvalitetno uvježbati?
G.K.: Kad sam ja 1995. godine počela raditi s mladeži, krenula sam u obilazak škole i djeca su sama nakon upoznavanja s vatrogastvom, počela dolaziti k nama. Već za dvije godine generacija od 6 do 12 godina bili su prvaci Županije, dok za dvije godine, moje su cure bile doprvakinje. Hoću reći da ja danas više ne trebam ići u školu upoznavati djecu i razgovarati s njima, oni sama dolaze u Društvo, a i znaju doći do mog doma zanimajući se o radu mojeg društva. Samo prošle 2007. u vatrogasnu mladež od 6 do 12 učlanilo se 20 djece iz škole i njih sada ima 27. Jedini problem sada je u opremi koja je za vježbanje dosta komplicirana, a s klincima polako nadopunjavam i seniorske ekipe.
V.V.: S obzirom na zakonsku obvezu svake lokalne samouprave za financiranjem vatrogasnih društava, u Zagorju to u većini slučajeva «štima». Kako je u općini Mače i njezinom odnosu prema Društvu?
G.K.: Općina nam pomaže s onih 5 % zakonski propisanih sredstava, ali to s obzirom na općinski proračun i nije velika svota. No, uglavnom novci dolaze, jedan mjesec manje, jedan više, a sve u skladu s mogućnostima. Trenutno smo na oko 70 tisuća kuna godišnje i uspijevamo nabavljati potrebnu opremu.
V.V.: Na natjecanjima u Zagorju, ali i u Hrvatskoj, često sudjelujete i kao sudac. Jedina ste žena sutkinja u našoj županiji. Kakva su vaša iskustva na tom polju?
G.K.: Uvijek probijam led. Prva sam postala žena zapovjednica, nakon mene i Nadica Sinković-Špoljar iz Krapinskih Toplica, a nakon toga i prva sam i za sada jedina sutkinja u Zagorju. Za suca sam položila 1999. godine i to iz prkosa. Naime, jednom davno dala sam obećanje tadašnjem zapovjedniku u Zlatar Bistrici koji je bio državni sudac. Na jednom natjecanju prema mojoj je ekipi imao posebno rigorozne provjere i mjerenja. Upravo zbog toga obećala sam mu da ću i ja kad-tad položiti za suca, usprkos njegovu mišljenju kako ja to neću moći biti. Sudila sam na državnim natjecanjima u Varaždinu, Puli, Osijeku, Jastrebarskom, a jednako se tako nadam i suđenju u Makarskoj i u Splitu ove godine.
V.V.: Čuli smo i za jednu anegdotu vezanu za suđenje. O čemu se radi?
G.K.: Moj brat Franjo Pavlek zapovjednik je u Zlataru, a također i sudac. Na Kupu VZ Grada Zaboka moj nećak Robert je napravio banalnu grešku. Kad je ekipa bila gotova s vježbom, voditelj odjeljenja diže ruku u zrak. Međutim, njegova su dva člana ekipe još uvijek vezivala čvorove i ja sam sudila grešku. Nakon toga, moj brat zove ovoga, onoga i žali se kao «viš kaj mi je sestra napravila». Mene u tom trenutku nije zanimalo čija je ekipa, već samo fer suđenje. Ako je bila greška, bila je. I ja sam ju sudila. Brat Franjo je na to ljutito rekao kako ja slijedećih 6 mjeseci ne primam za njegovu ulaznu kvaku na domu, što bi značilo da me neće tol’ko vremena vidjeti. No, nakon tri dana trebala sam majku i pošla prema bratovoj kući. Vrata su bila širom otvorena i ja sam ušla. Moj je brat urliknuo: «Kaj sam ti ja rekel»? Na to sam mu samo odgovorila da su vrata bila otvorena i da, poštujući njegovu odluku, za kvaku nisam primila. Sreli smo se opet, ali već za dva tjedna i tad smo već razgovarali kao da se ništa nije dogodilo, dok su se naši kolege u čudu pitali: «Kaj je 6 mjeseci tak’ brzo prošlo»? No, ja sam samo htjela opet dokazati kako želim biti pravedna prema svima i suditi kvalitetno. Želim da su prema meni pravedni, a ja isto tako sudim i drugima. Također, za svoju ekipu želim da se nauče raditi vježbe točno prema pravilima.
V.V.: Ubrzo se počinje s intenzivnim pripremanjem za državna natjecanja mladeži u Makarskoj i seniora u Splitu ove godine. Kao članica Odbora kakva su očekivanja za plasman mladeži iz Hrvatskog zagorja?
G.K.: Pa, imamo mi dobrih ekipa. Samo da prevladamo početnu tremu u kojoj se događaju banalne greške i mislim da ćemo ostvariti odlične rezultate. A za kraj, mogu poručiti i drugim djevojkama i ženama da se uključe u rad svojih vatrogasnih društava, jer i ovaj posao možemo raditi vrlo kvalitetno, a vremena se nađe za sve.
Znajući kako žena u obitelji ipak ima više obaveza, moramo na kraju čestitati našoj sugovornici na ustrajnosti svih ovih godina, koja je, kako vidimo, urodila plodom i odličnim rezultatima te naravno i dalje zaželjeti uspješan rad u DVD-u Mače, Krapinsko-zagorskoj županiji i da i dalje bude stroga, ali pravedna sutkinja na budućim natjecanjima. Muški, čuvajte se.
Bodul vjeruj mi da sam s ovim člankom jako zadovoljna nek se vidi i zna da žena može obavljati ovaj posao ,al isto tako njihova društva odakle potječu treba im dati šansu,što kod mog matičnog društva osobno ja nisam naletila na to da mi se pruži šansa što je žalosno ,no valjda će doći i moje vrijeme, ja ću koliko je u mojoj moći nastojati dokazati da vatrogastvo nije samo posao za muškarce već da tu ima mjesta i za žene.
Gabrijeli sve najbolje u ovom poslu
Gabrica, šaljem ti najljepše pozdrave. Za javnost samo da naglasim da je osobno poznajem, surađujemo kao predavači. Izuzetne žena, hrabra. požrtvovna, stroga. Kada postroji vatrogasce, u stroju muk i tišina. Nevjerica postrojenih: pa zar to može jedna žena. Eto, može!!!
Intervju 
ean Stulić 
na 29. travnja 2008 20:01
na 29. travnja 2008 21:11
na 30. travnja 2008 14:54
na 01. svibnja 2008 09:08