Došavši na mjesto požara raslinja i lokaliziravši ga u samome začetku prije dolaska domicilnih vatrogasaca, zapovjednik postrojbe s kopna, dislocirane na pučinski otok, tu je činjenicu glasno komentirao. Domicilni zapovjednik je našao za zgodno nastaviti razgovor u stilu što hoćeš zato si plaćen.
I tako je nastao „uvjeravajući“ dijalog tko je u pravu, a tko u krivu.
Kriv nije bio nitko, jer jednostavno mjesto izbijanja požara je bilo bliže vatrogascima dislociranim s kopna, u odnosu na vatrogasno spremište domicilnih vatrogasaca.
U pozadini te, jedne od cijelog niza malih životnih situacija, jeste činjenica da je otok ugrožen požarima raslinja, da lokalna samouprava nema dovoljno svekolikih resursa da bi domicilno dobrovoljno vatrogasno društvo moglo samo iznijeti teret potreba, da je stoga na otoku stacionirana sezonska vatrogasna postrojba popunjena vatrogascima s kopna, da zbog nedostatka prostora nije smještena kod domicilnih vatrogasaca itd.
Ustvari u pozadini te životne sličice krije se sam otočki život. U Republici Hrvatskoj Ustavom se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje. Nadalje, more, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitog kulturnoga, povijesnoga, gospodarskog i ekološkog značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu.
Zašto je uputno osvrnuti se na te odredbe, a u odnosu na vatrogastvo na pučinskome otoku i životne situacije s početka priče?
Zato što vatrogastvo, kao dio ukupne zaštite od požara, treba gledati u kontekstu izvorišnih, gospodarskih, socijalnih i drugih odredbi, zato što je svaki otok, a pogotovo pučinski, svijet za sebe i teško je, a u nekim segmentima i nemoguće vremenski poštivati sve ustavne odredbe. Otoke, a posebno pučinske, već dulje vrijeme nagriza gospodarska stagnacija i pogoršanje demografske slike. Iako se tijekom turističke sezone pretvaraju u prestižne destinacije, tijekom zime otoci su praktički prazni. Domaći ljudi naviknuti na specifi čan otočki izolirani život, teško sustižu zbivanja oko sebe. Kakav je to izolirani život? Da bi mogli odgovoriti na pitanje treba ponoviti definiciju da je otok dio kopna okružen sa svih strana morem. To more nikada nije isto, nekad je mirno kao ulje, a već u sljedećem trenutku uzburkano je do mjere da uzima živote. Sama činjenica fizičke odcijepljenosti od kopna pojačana je, o prirodi ovisnoj, prometnom povezanošću. Ta činjenica stvorila je mentalitet nerazumljiv onima s kopna.
Minulih stoljeća, kada nije bilo asfaltnih cesta, a pogotovo brzih, kada su najbrže i najpovoljnije prometnice bili pomorski koridori s jedrenjacima, a potom parobrodima, kada je važila uzrečica „ako si stavi prst u more povezan si sa cilin sviton“, odvojenost od kopna nije bila toliko naglašena kao sada u vrijeme pomodnog i hedonističkog života u velikim gradovima. Kao što je razvidno, u ne tako daleko vrijeme, otoci su bili putne postaje na kojima se ostvarivala gospodarska, socijalna, obrazovna, kulturna i druga suradnja ravnopravna s ostalim svijetom, oblikujući svijest koja se bitno razlikovala od sadašnjeg stanja kada se otočanin pretvorio u uslužnog sezonskog domaćina za goste s kopna. Odlaskom trgovačkih, putničkih i drugih transverzala s mora na ceste i željezničke pruge na kopnu, smanjio se gospodarski i drugi značaj otoka, prisilivši lokalnu upravu da sada putuje u velike centre moći ponizno moliti za rješenje svakog i najobičnijeg problema što kod otočana izaziva osjećaj nemoći i otuđenosti. Hrvatska ima veliki broj otoka. Ipak, probleme povezanosti otoka s kopnom, organizacije zdravstva, zapošljavanja, školovanja, skupljih životnih potreba u odnosu na kopno, neriješenih imovinsko-pravnih odnosa itd. ne treba generalizirati jer on ovisi o veličini otoka i udaljenosti od kopna kao i o percepciji svakog pojedinca.
Taj pojedinac drži se one „gdje nikao tu se i obikao“. I, sve bi bilo u redu dok djetetu, na primjer, ne pukne slijepo crijevo, a službeni je gliser na remontu dok helikopter ne može sletjeti, jer otok nema atestiranu noćnu signalizaciju. Nakon takve ili neke druge, obično daleko teže traume, mlada majka kaže mužu prodaj onu omirinu (stara kuća), zaduži se, i kupi bar garsonijeru blizu nekog centra.
Sve navedene prilike i neprilike zbijene su u onu obrambenu rečenicu otočnog vatrogasca izrečene bez imalo zla, koja poručuje da je "onaj" plaćen, što ima širi kontekst u smislu troška koji ovaj stvara svojim dolaskom s kopna i kojeg eto treba opravdati. Onaj „što je plaćen“ stvar postavlja na način: "došli smo vam pomoći, a vi tako", ne shvaćajući da su kod ovoga ambicije ostanka na otoku opasno poljuljane i da se u jednoj anketi među mladima na otocima došlo do saznanja da su mladi svjesni sve veće depopulacije u prostoru u kojom bi oni trebali živjeti. Tragično je što se ta svijest ostati ili otići, pojačava školovanjem upravo na kopnu. Iako male sredine na kopnu imaju slične probleme, na otocima to predstavlja dramatičniju priču.
Sagledavši pozadinu, odnosno životnu podlogu otoka, koja je posebno naglašena na pučinskome otoku, sagledajmo sve to kroz primjer organizacije vatrogastva na najudaljenijem naseljenom pučinskom otoku u Republici Hrvatskoj.
U Lastovskom arhipelagu usred Jadranskoga mora nalazi se otok Lastovo, dugačak oko 10 km i širok 5,8 km, koji s otokom Sušcem i još 46 otočića i hridi ima površinu 53 km2, čijih 835 stanovnika (popis 2001.) administrativno pripada općini Lastovo i Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Od Lastova do otoka Korčule udaljenost je 13 km (7,7 Nm) a do otoka Mljeta 32 km (17,3 Nm). Zračna udaljenost do Splita je 86 km, do Dubrovnika 94 km a do obale Italije 106 km.
Posljednjih godina, osim jedne cjelogodišnje trajektne linije, pojačane tijekom ljeta, otok s kopnom povezuju katamaranske pruge, što je dobar pomak, jer se život više ne mjeri od dolaska i odlaska jednog broda dnevno. Iako su ga načeli požari raslinja, otok je i dalje šumovit. Na otoku nema površinskih voda. Otočani skupljaju kišnicu u svoje gustijerne, a posljednje desetljeće voda se dobavlja iz desalinizatora.
Općina Lastovo ima 7 naselja, od kojih je 5 nastanjeno (popis 2001). To su Glavat (0 st), Pasadur (77 st) Skrivena Luka (18), Sušac (0 st), Ubli (218 st), Zakoplatica (71 st) i najveće naselje Lastovo (451 st) smješteno na padini iznad polja ali zbog sigurnosti izvan pogleda s mora. Zgusnuti kućni sklopovi povezani su uskim ulicama, gdje tek kroz neke može prolaziti vozilo.
Tisućljetna povijest Lastova je burna, ali prijelomne su godine bile na početku 19 stoljeća kada su došli Francuzi da bi potom s cijelom bivšom Dubrovačkom republikom Otok ušao u sastav Austro-Ugarske sve do njezine propasti 1918. Između dva svjetska rata Otok je pod Italijom. Nakon Drugog svjetskog rata ovaj je otok pretvoren u vojnu utvrdu gdje stranci nisu imali pristup. Prioritete je određivala vojska, a u to se ubrajala i zaštita od požara. Lastovci su još u dalekoj prošlosti vodili brigu o zaštiti od požara pa su tako 1310.g u Lastovskome statutu podmetanje požara sankcionirali kao krivično djelo. U najnovije vrijeme, u sklopu Republike Hrvatske, prišlo se sustavnom organizaciji zaštite od požara, oslanjajući se na DVD Lastovo. Ubrzano, zbog velikog požara raslinja 1998. koncem devedesetih, u općini Lastovo vatrogastvu su otvorili mogućnost djelovanja.
DVD Lastovo ima spremište i garažni prostor za dva vozila u mjestu Ubli. Društvo broji 20-tak vatrogasaca koji imaju na raspolaganju tri vatrogasna vozila, od kojih je jedno vozilo za šumske požare i druga dva su auto cisterne. Oprema iz spremišta, prvenstveno prijenosne pumpe, naprtnjače itd. po potrebi se prevozi osobnim vozilima. Društvo vodi brigu o signalizaciji za otočki heliodrom. Zbog problema s opskrbom vodom Društvo svojim vozilima prevozi vodu za piće domaćinstvima. Jedan vatrogasac plaćen je da održava spremište, vozila, opremu, prevozi vodu i vodi drugu brigu o Društvu. I na tom otoku su vatrogasci jedina organizirana snaga kod iznenadnih događaja.
Tijekom ljetnog sušnog razdoblja angažira se 10 sezonskih vatrogasaca u stalnom operativnom dežurstvu i osmatranju otoka. Kao dislokacija s kopna na Otoku je ljeti stacionirana vatrogasna postrojba s tri vozila i pripadajućim posadama. Nažalost, preko onoga istoga područja koje je gorjelo 1998., novi požar 2003. godine zahvatio je novo izraslo raslinje, kada je poginuo jedan gasitelj, vojnik HV-a.
Od 2006. cijeli lastovski arhipelag proglašen je parkom prirode Lastovsko otočje. Na osnovu procjene u Planu zaštite od požara predviđeno je cjelogodišnje angažiranje vatrogasaca na profesionalnoj osnovi, za što se već školuju mlađi Lastovci. Kao što je razvidno za teške poslove vatrogastva, iz male raspoložive populacijske baze i to raspršene po otoku, Lastovci su organizirali dobrovoljno vatrogasno društvo u kojeg se mogu pouzdati, ali kod većih intervencija, kada treba više ljudi, uglavnom kod požara raslinja trebaju pomoć s kopna. Lokalna vlast pored izdvajanja za vatrogastvo iz skromnog otočnog proračuna, uspijeva one s kopna uvjeriti što im to treba, pa su nabavili određeni broj vatrogasnih vozila. Prioritetno, još im nedostaje oprema za zaštitu dišnih organa i razvalni alati.
Međutim, Otoku treba izaći u susret kvalitetnije i sustavnije, ali ne na način da trebaju moliti, jer kada se pogleda koliko je kuća zatvoreno i zapušteno ne treba biti posebno pametan i zaključiti da su mnogi „digli ruke od svega“ ne gajeći iluzije da će do pučinskog otoka jednom biti izgrađen most.
Izvor: VV-8/9-2008-HVZ
Piše: Miše Miloslavić
na 19. rujna 2008 12:58
na 19. rujna 2008 13:55